Pretraživač NKN elemenata

Legende o Zmejevima

 

 

Zaječarski okrug, istočna Srbija, Srbija

Legende nalazimo u pisanim izvorima u više varijanti. Generacijama prepričavana, postala je jedna od nezaobilaznih atraktivnih legendi ovog kraja. Ova legenda je više puta publikovana, kako kroz literaturu tako i u turističkim vodičima, te je poznata široj zajednici. Prenosi se i usmenim putem.

 

  • 43° 34’ 11” N, 022° 15’ 50” E

 

Legende o Zmejevima (ili zmajevima) su deo usmene tradicije u istočnoj Srbiji. Posebno su prisutne u narodu u  opštini Knjaževcac i okolini. Predstavljaju vid običajne i društvene prakse kao i komunikacije.

Zmej od Jalovik Izvora:
Nekada je Stara planina bila zmajevska planina, jer je na njoj postojala pećina u kojoj su se gnezdili zmajevi (ili „zmejevi“, kako ih je u ovom kraju nazivaju). Zmejevi su umeli na planini da zalude čobanice i u obliku zraka postanu njihovi ljubavnici, a iz takvih odnosa rađala su se i deca.

Stare žene su proklinjale zmejeve i njihove potomke, ali su za devojke imale neku vrstu razumevanja, pošto je zmeja bilo nemoguće zaustaviti, jer je mogao da spali sve prepreke. A što se devojaka tiče, one su rado prihvatale zmeja za ljubavnike i nisu se kajale, jer su na planini teško nalazile muževe, a nisu želele da predugo čekaju na udaju. Seljaci su želeli da poubijaju zmejeve i njihove potomke te su se jednom prilikom okupili i naoružani sekirama krenuli ka pećini zmejeva. Time su razljutili zmejeve koji su izazvali veliki požar na planini i pri čemu je izgorela sva imovina seljaka.

Zmej od Budžaka:
Zmejevi ljubavnici su uvek nalazili način da dođu do izabrane devojke. Ni zaključavanje kuća u tome nije moglo sprečiti jer su nalazili način, spuštali se kroz odžak i kroz ugašeno ognjište ulazili noću u kuće. Devojke su uveče imale spremnu čistu belu košulju za svoje ljubavnike zmejeve koji su se u to presvlačili posle provlačenja kroz čađavi odžak.

Takođe su devojke na krevet navlačile belu presvlaku i oblačile su belu odeću, kako bi se što više dopale zmeju i kako bi mu što bolje ugodile. U jednoj kući su, po ponašanju devojke i zvucima iz dimnjaka, zabrinuti ukućani primetili šta se dešava i odlučili da doskoče zmeju tako što su noću na ognjištu ostavili kotao pun kipuće vode. Silazeći kroz dimnjak zmej je upao u kotao, doživeo užasan bol, nestao i više se u toj kući nije pojavljivao. Strašan duševan bol zbog ovog događaja pretrpela je i devojka. Sreća ukućana bila je kratkog veka jer su počele da ih snalaze brojne i mnogo ozbiljnije nevolje od nevolje sa zmejem. Posledice je pretpreo i čitav kraj u kojem je porodica živela (tj. predeo Budžaka), jer su ih zadesile velike nesreće. Naime posle nestanka zmeja pojavile su se ale donoseći olujne nepogode sa gradom koji je sve uništavao i nastupila je sveopšta beda.

Zmej od Trgoviškog Timoka:
Zmejevi sa Stare planine su u potrazi za devojkama silazili sa planine sve dalje i dalje, te su tako dospevali i do Knjaževca. Bili su vešti ljubavnice i mogli su da se pretvore u zrak ili u lepog momka, tako da su obični ljudi, pogotovo stariji, mogli samo da im na tome zavide.

U gradu je zmej imao običaj da se pojavljuje pred kućom odabrane devojke na dan njene prosidbe ili svadbe i po danu, pre podne, kuca na vrata. Ako bi vrata otvorio bilo ko drugi osim devojke, pred vratima bi ugledao mnoštvo gostiju i ništa drugo što bi bilo neobično. Međutim ako bi devojka otvorila vrata ona bi pred njima videla zmeja koji bi uplašio i oterao i goste i ukućane, a devojka bi mu se rado predavala, a ponekad i odlazila od kuće sa njim. Ljudi su pokušavali da se od ovakvih dešavanja odbrane postavljanjem stražara ispred devojčine kuće na dan prosidbe ili svadbe i zabranama devojci da lično otvara vrata, ali sve je bilo bezuspešno. Devojka nije mogla da bude sačuvana i sve se obično završavalo rasturanjem prosidbe ili svadbe. Tako je zmej ljudima zagorčavao život i kvario veselja.

Drevne priče i legende vekovima se u istočnoj Srbiji prenose sa kolena na koleno, i svojevrstan su „zaštitni su znak“ ovog dela Srbije.  Veoma stara usmena predanja sačuvana u ovim krajevima Srbije predstavljaju vredan deo nematerijalnog kulturnog nasleđa.

 

  • Slobodanka Stanković, „Prolaz kroz legende“ – obrada srpskih lokalnih legendi, Knjaževac 2012
  • Slobodan Zečević, Mitska bića srpskih predanja, Beograd 2007

 


Projekat je fiinansiran od EU kroz Interreg-IPA CBC Bulgaria–Serbia Programme.

Ova internet prezentacija je napravljena je uz pomoć sredstava Evropske unije kroz Interreg-IPA Program prekogranične saradnje Bugarska-Srbija pod brojem CCI No 2014TC16I5CB007
Jedinstveno odgovorno lice za sadržaj ove internet prezentacije je Institut za prekogranična područja i ni na koji način ne može biti tumačen kao stav Evropske unije ili Upravljačkog tela programa.

© 2020 Digitalna nematerijalna kulturna baština. Sva prava zadržana.
Mapa AS3_HTML5 Canvas FINAL